Blog

Kad bih imao ...

Ujutro, dok se probudim uglavnom ne znam tko sam, koji je dan ili čak gdje sam. Obično (nakon što si tisuću puta ponovim da moram ustati, da moram otići na predavanje, da će se svijet urušiti bez mene) jedva uspijem stati na noge i otići u kupaonicu. Danas sam se kao i svakog dana pogledao u ogledalo i imao sam što vidjeti.
Vidio sam sebe. Ali, kakvog?
 
Nakon kratkog (samo se muškarci mogu spremiti u dvijeipolinute) spremanja, krenuo sam trčeći na tramvaj, da ne bih zakasnio na predavanje. U tramvaju nije bilo mjesta i morao sam stajati, ali sam zato čuo jedan zanimljiv razgovor. Dvojica su dječaka pričala o tome što bi učinili da imaju milijun kuna.
„Ja bih kupio srebrni Porsche!“
„Ja bih kupio jahtu da njom plovim svuda po svijetu!“
„Najviše slatkiša! Cijelu kuću bih napunio s njima!“
„Onu igračku iz trgovine na uglu!“
 
Ubrzo sam se isključio i prestao sam ih slušati. Ali sam zato počeo razmišljati što bih ja učinio s milijun kuna u novčaniku. Što bih sve mogao učiniti s njima. Napokon bih mogao otići na putovanje u Egipat i vidjeti sve one piramide i mumije. Napokon bih mogao kupiti onaj dugo priželjkivani kaput iz trgovine u centru. Napokon bih se mogao najesti slatkiša tako da bih se… Napokon bih mogao živjeti sretno!
Kad bih ih imao. Kad bih imao milijun kuna. Onda bih mogao živjeti sretno.
 
Stajao sam tako u tramvaju i razmišljao o tome kako bih potrošio svojih milijun kuna (kad bih ih imao), na što bih ih potrošio (zamisli kako bi bilo lijepo da ti sad milijun kuna padne s neba, pa i na glavu). Maštao sam ja tako, a onda je u tramvaj ušao treći dječak koji se pridružio onoj dvojici. Malo ih je slušao, slušao je o čemu su pričali i onda je najednom samo izustio:
„Ja bih taj svoj milijun dao onome tko ga nema, pa da i on bude sretan jer ga ima.“
Bilo je čudno čuti tako složenu rečenicu iz tako mladih usta. Vjerujem da taj dječak nije bio svjestan što je rekao. Koliko je moćna bila taj rečenica koju je rekao. Koliko je divna ta rečenica koju je rekao. Koliko je prekrasna.
„Ja bih taj svoj milijun dao onome tko ga nema, pa da i on bude sretan jer ga ima.“
Baš me zadivio s tom rečenicom. Kako netko tako mlad može reći takvu mudrosti. Kao da je u meni razbio taj stereotip da je mudrac čovjek s bradom koji jedva hoda i pomaže si sa štapom. Taj je mladić izustio rečenicu koju ću zapamtiti cijelog života.
 
Ubrzo je tramvaj stigao na stanicu i ja sam izašao. U glavi mi je i dalje plesala ona ista misao, ona ista rečenica.
„Ja bih taj svoj milijun dao onome tko ga nema, pa da i on bude sretan jer ga ima.“
Kad idem do fakulteta, prolazim pokraj jedne starice koja svakog dana tamo sjedi i drži ispruženu ruku i govori: „Molim vas!“
Tako je bilo i tog dana. Hodao sam tom istom cestom, tom istom stazom i starica je bila tamo. Nekako sam ju vidio već izdaleka i zapitao sam samog sebe što ću. Hoću li samo proći? Hoću li se praviti da ju ne vidim? Hoću li joj nešto dati? Što ću učiniti?
Približavao sam joj se i nisam znao što bih.
Nešto u meni je govorilo da stanem.
Nešto se u meni opiralo tome da samo prođem i pravim se kao da ju ne vidim.
Nešto se u meni opiralo tome da budem kao i svi ostali.
 
Ali nisam stao. Prošao sam pokraj nje kao da nije tamo. Prošao sam pokraj nje kao da prolazim pokraj nekog kipa. Da, mučilo me to ostatak dana. Mučilo me to na predavanju. Stalno sam se pitao što me je to natjeralo da prođem dalje. Što? Neka sebičnost? Neki strah? Neka osuda? Što me je to natjeralo na to da ne stanem?
Što to ljude tjera na to da ne stanu i ne pomognu? Što nas to tjera na to da slabijem ne pomognemo? Da mu ne pomognemo nositi njegov križ? Tko nas to tjera?
 
Ja sam tog dana odlučio da neću biti kukavica. Ni sebičnost, ni strah, ni osuda me nije natjerala na to da odem k toj starici. Natjerala me sama ljubav.
Otišao sam k njoj, i, iako nisam imao milijun kuna koji bi ju usrećili, iako nisam imao ni sto kuna koji bi ju usrećili, čak ni deset, ona je na kraju bila sretna.
Bila je sretna jer ju je netko samo vidio.
Bila je sretna jer je netko samo sjeo pokraj nje.
Bila je sretan jer je netko samo porazgovarao s njom.
Bila je sretna.
Sretna, iako nisam imao milijun kuna koji bi ju usrećili.
Sretna jer je ima nekog na ovom svijetu tko ju je vidio.
 
Tog sam dana naučio nekoliko stvari. Svatko od nas može pomoći onome kome je to potrebno. Može samo sjesti pokraj njega, može s njim progovoriti nekoliko riječ, može mu dati ruku.
To znači više nego milijun kuna.
Ta ljubav nema cijene. Ona vrijedi više od svega.
 
Tog sam dana naučio da se uvijek treba odazvati na poziv.
Naučio da treba pomoći svakome. Dati svakome svoju ljubav.

Znati živjeti

Davanje daje život. Jer, živi smo onoliko koliko druge oživljujemo.

- p. Luka Rađa