Blog

Kako sam obilježila Dan volontera

Petog prosinca cijeli je svijet obilježio dan volontera, pa tako i ja. Sada kada malo bolje razmislim, shvatim da ga nisam mogla primjerenije provesti nego što ustvari jesam. Pogađate, na volontiranju, naravno. No, priča ne staje tu jer to nije bio moj još jedan sasvim obični volonterski petak. Bio je to petak prije dana čašćenja dragoga nam i poznatog sveca.
Prvo sam pred Centrom susrela svoje nove prijatelje (prijatelje kažem, jer premda im ja još ni imena nisam uspjela pohvatati, oni mene smatraju svojom prijateljicom). Nabacili su neku šalu na moj račun za koju ja toga ranoga jutra nisam bila raspoložena te nadodali kako je danas u Centru priredba povodom Sv. Nikole. Hm, moja mentorica mi to nije spomenula.

Ulazim ja tako u dnevni boravak pretvoren u božićno kazalište s pozornicom, nalazim gdje sam potrebna i promatram. U sat vremena prostoriju je ispunilo pet puta više ljudi nego što inače boravi u njoj. Gosti toga dana bile su nam osobe iz drugih zagrebačkih Centara za rehabilitaciju. Kako su oni ulazili, radosna se atmosfera pojačavala zagrljajima i pozdravima starih prijatelja. U međuvremenu su Šemso i ekipa bili spremni izvesti skeč iz serije Naša mala klinika u kojem su se žalili kako nemaju love za božićni domjenak kojega su planirali organizirati. Na svu sreću, od nekud su se pojavili sv. Nikola i Krampus te oni, s poklonima donesenim korisnicima, rješavaju stvar. No, ni to nije bilo sve, njih je dopratio bend koji je ionako euforičnu atmosferu toga jutra na Paunovcu doveo do vrhunca. Nakon što smo odložili poklone na siguno mjesto – daleko od naših očiju, mogli smo se napokon razbacati na taktove Mate Miše Kovača. Da ste to barem mogli vidjeti! Nije bilo ni podne, a naš je Centar bio na nogama, do krova ispunjen smijehom i zabavom!
U tim trenucima sam morala nažalost krenuti, ali nisam se mogla oteti dojmu toga jutra. Što se to danas dogodilo? Prvo su te svi dočekali kao da se znate 10 godina, onda ste svi skupa pjevali adventske pjesme toliko uživljeno da su vas morali stišavati. Zatim taj skeč! Kako smo se nasmijali, glumci su stvarno bili duhoviti! Pa taj ples, kao da smo sami u prostoriji! A da ne pričam o nepoznatim osobama koje su mi toga jutra prilazile želeći pričati sa mnom, pohvaliti se svojim dečkom, svojim znanjem o hrvatskim sapunicama, svojim novim ručnim satom...

Silazivši natrag u vrevu grada, shvatila sam da se osjećam opušteno kao što dugo nisam bila -  baš kao da sam se vratila u bezbrižne dane djetinjstva. Tada sam si još jednom posvijestila ono što svaki volonter zna - volontiranje ti nikada neće uzeti onoliko koliko ti može pružiti. Možda zvuči klišej, ali to jest činjenica u koju se volonteri na različitim mjestima ovog planeta i u različitim ulogama svakodnevno uvjeravaju. Na kraju krajeva, volontiranje je jedna od rijetkih stvari koja nam jamči iskrenu radost u današnjem zamršenom svijetu. 

Znati živjeti

Davanje daje život. Jer, živi smo onoliko koliko druge oživljujemo.

- p. Luka Rađa