Blog

Zašto smo podigli zidove?

Nekad smo bili pametniji.
Nekad smo danima hodali rascvjetalim livadama i šetali brdskim krajolicima. Nekad smo lovili ribu i gonili stoku po zelenim poljanama. Nekad smo živjeli zajedno, hranili se zajedno i bili smo sretni. Nekad smo znali danima biti bez hrane, ali zajedno, i preživjeli smo. Nekad smo jednostavno drugačije živjeli.
Tad smo još bili nomadi, sakupljači hrane, neandertalci.

Danas smo moderni ljudi.
Danas hodamo izgrađenim cestama i sivim gradovima. Prestali smo loviti ribu i goniti stoku. Hranu više ne moramo uzgojiti vlastitim rukama, pa je zato i ne cijenimo, zato je bacamo. Danas više ne živimo zajedno, nego sami.
Iako smo okruženi s više ljudi no ikad prije u povijesti.

Izgradili smo zidove. Podigli smo ih tako visoko da sežu gotovo do kraja neba. Zidove koje nikakav alat ne može srušiti. Zidove napravljene od čvrste cigle, tako da ih ni vjetar ne bi mogao srušiti. Zidine.
Više nam se nitko ne može približiti. Nitko nas ne može vidjeti onakve kakvi stvarno jesmo. Prave nas. Sad mogu vidjeti samo zidine. Više nitko ne može vidjeti naš osmijeh, čuti naš radosni smijeh, naš predivan glas.
Više nitko ne može vidjeti ono ljudsko u nama. Onog nomada koji je šetao rascvjetanim livadama više nema. Nema više njihovih osmijeha. Nema više onih koji bi svojim rukama valjali glinu. Nema više njihovog radosnog smijeha. Nema više onih dana kad su ljudi zajedno sjedili uz vatru. Nema više zvukova njihovih glasova.

Zašto?

Izgradili smo zidove.
Zidove koji sežu do neba.

Kad bismo samo znali. Kad bismo samo na trenutak mogli pogledati preko tih zidova. Vidjeti svijet i svu njegovu ljepotu. Kad bismo bar mogli vidjeti ljude. Ljude koji su se potpuno predali drugima, koji su im se potpuno predali. Ljude koji su uvijek tu kad ti zatreba pomoć. Ljudi koji su spremni žrtvovati sebe i svoje zadovoljstvo za drugog čovjeka. Za takve se ljude isplati pogledati preko zidova. Samo zbog njih.
I u trenutku kad ćemo pogledati preko njih, kad ćemo vidjeti takve ljude, onda ćemo ponovo vidjeti onaj isti osmijeh, čuti onaj isti smijeh i one radosne glasove koje smo ostavili iza sebe, u davnoj prošlosti.

Onda ćemo ponovo postati ljudi.
Pravi ljudi.
Oni, koji su spremni žrtvovati se za druge.

Znati živjeti

Davanje daje život. Jer, živi smo onoliko koliko druge oživljujemo.

- p. Luka Rađa