Blog

Zamke

Dugo već vremena planiram načeti ovu temu, ali budući da sam od „redakcije“ dobivala druge smjernice, nisam imala prilike. Kako je ovo sada freestyle članak, pisat ću vam o onome što me već neko vrijeme mori, a osim toga prikladno je za dolazak novih volontera i volonterki u naš Volonterski centar.

Radi se o zamkama u volontiranju. Kakve su to zamke, pitate se sigurno. Zar nije da će mi volontiranje donijeti samo dobre stvari? To sam i ja razmišljala, sve dok na prvoj općoj edukaciji volontera u SKAC-u nismo morali u grupama podijeljeni prodiskutirati i na plakat iznijeti sve zamke koje nas kao volontere čekaju. Tada sam shvatila i to da ih se ne trebam bojati, jer su one način rasta i sazrijevanja, a osjetila sam ih na vlastitoj koži čim sam započela s volonterskim radom. Pa krenimo!

Jedna od zamki o kojima smo toga puta raspravljali bila je oholost. Neizbježna oholost. Posvuda vreba i toliko dobroga kadra je uništiti. Oholost smatram majkom većine zamki s kojima se volonteri suočavaju. Zato ostale uzročnike ovoga puta neću nabrojiti. Oholost se kod nas volontera očituje na razne načine. Probat ću objasniti neke od njih i dati koliko-toliko uspješne strategije borbe protiv oholosti kojima su mene mudriji volonteri poučili.

Način prvi – Sada kada volontiram i službeno sam dobra osoba, prema tome, očekujem da će se ostali prema meni ponašati na isti način, ako ne i bolje. Kao volonteri, i to kao vjernici volonteri, često mislimo kako nas Bog mora nagraditi za učinjeno dobro djelo. To je ona trgovina s Bogom kojoj smo skloni i u drugim životnim situacijama, ne samo kod volonterstva. Budući da je Bog dobar i pravedan, naša nagrada neće izostati, ali će se ona možda pojaviti u oblicima drugačijim nego što je mi očekujemo.
Način drugi – Ja ovdje svojevoljno odvajam vlastito dragocjeno vrijeme, pa u skladu s tim od osoba kojima pomažem i s kojima radim očekujem zahvalnost, a i poneka pohvala ne bi bila naodmet. Ljudi smo i volimo s vremena na  vrijeme dobiti priznanje ili pohvalu za naš rad, ali moramo biti svjesni da nisu svi spremni odati to priznanje ili pohvalu. Premda ih možda i osjećaju, iz nekih njihovih osobnih razloga, nije im lako reći riječi koje bismo mi željeli čuti. Nadalje, nije rijetko i na to moramo biti spremni, da neke osobe niti neće osjećati zahvalnost prema onome što, volontirajući, činimo. Zato, dok volontiramo ne smijemo ispustiti iz glave misao dragog nam sveca i pravi razlog našeg volontiranja – Sve na veću slavu Božju! Kažem, pravi razlog, jer vjerujem da svatko od nas zaista volontira radi Božjeg kraljevstva. Makar mi znamo često u to posumnjati i početi preispitivati svoje namjere. Štoviše, pa čak i oni što ne znaju za Božje kraljevstvo, volonterstvom doprinose njegovom dolasku.
Način treći – Ja sam studentica i mlada sam i znam aktualne informacije o svemu, stoga zaostalo osoblje gdje ja volontiram mora uvažiti moje upute jer su one jednostavno bolje. Normalno je da smo kao mladi ljudi entuzijastični i ambiciozni, pomalo i nadobudni. Bilo bi dobro da takvi i ostanemo. No, ostalo osoblje ima svoje uhodane načine rada i kao takve njihove postupke moramo poštivati, a njih s razumijevanjem posavjetovati. Ne trebamo misliti da uvijek imamo najbolju ideju koja se jednostavno mora ostvariti nego bismo trebali prihvatiti činjenicu da ne možemo sami mijenjati stvari. Koliko god nam se naše ideje činile odličnima, stvari se mijenjaju tek u suradnji s drugima te u uzimanju u obzir stavova i drugih ljudi.
Način četvrti (meni najbliži, moram priznati) – Kada ja jednom uđem na vrata udruge u kojoj volontiram, sve će ''procvasti'' i svi će odjednom biti sretniji. Zamka vrlo slična prethodnoj. Kako god, mi volonteri ne smijemo zaboraviti da smo u ustanovama u kojima jesmo jer nas je Bog do njih doveo i ustvari ON pomaže drugima kroz nas, a ne mi sami. Nadalje, naši ljudski umovi neprestano teže fascinantnim čudima i velikim obratima, a ustvari toliko puta propustimo vidjeti ona svakidašnja i neprimjetna, ali prava pravcata čuda.

Zato u volontiranju, no i u životu općenito, ne trebamo odustajati ukoliko stvari ne idu brzo i na način koji smo mi zamislili. Bog vjerojatno ne bi bio najbolji urednik nekih estradnih eksplozivnih članaka, ali zato je ono što On radi još čudesnije – On djeluje polako, ali sigurno. Kao što kapljica vode, ne zbog svoje siline, već ustrajno padajući, stvara rupu u stijeni. 

Znati živjeti

Davanje daje život. Jer, živi smo onoliko koliko druge oživljujemo.

- p. Luka Rađa