Blog

Moji unuci o meni

Jednoga dana kada djeca moje djece upitaju o životu svoje bake, voljela bih da im se priča o...

Moram priznati da nemam velike planove za budućnost niti maštam kako će moj život izgledati nakon što završim studij. Slušajući vršnjake, shvatim koliko ustvari malo vremena provodim u sanjarenju. Nemam velikih planova o osnivanju staračkog doma za osobe o kojima se nema tko skrbiti, o podizanju obitelji kao niti gradnji velike kuće u kojoj ćemo živjeti. Ne planiram blistavu karijeru niti besprijekoran ugled. Premda se divim osobama koje su odane vlastitim snovima, koliko se god ti snovi možda činili ludima. Tko zna, možda ću se u životu i ja pronaći u nečemu od gore navedenog. Naime, slažem se s riječima Majke Terezije kako u životu ne moramo činiti ništa veliko, samo male stvari s puno ljubavi. Tako ovih dana čine studenti koji odvajaju vlastiti novac za pomoć jednoj obitelji u velikoj potrebi. Naizgled – oni ne čine ništa spektakularno niti prezahtjevno, tek svatko u kutiju ubaci par kovanica koje im je teta u menzi uzvratila. U tom činu ja ipak pronalazim nesebičnu ljubav. Ljubav onih koji imaju jedva za svoje potrebe (znamo kakav je danas studentski život), a za one koje čak niti ne poznaju. Studenti nas tako uče kako se u okolnostima u kojima se danas nalazimo čine mala djela s velikom ljubavi.

Stoga, kada jednoga dana moji unuci budu slušali o meni, ne mora to biti priča o silnim postignućima jedne žene. Više bih voljela da to bude priča o majci i baki koja se borila i voljela do kraja. Voljela bih da to bude priča o ženi koja je bila radosna. Koja je bila svima pristupačna. Koja je bez putovanja mogla upoznavati različite svijetove. O još jednoj djevojci koja je ostavila otisak svoga stopala u pijesku života. 

Znati živjeti

Davanje daje život. Jer, živi smo onoliko koliko druge oživljujemo.

- p. Luka Rađa