Novosti

Duhovna formacija volontera

Na drugom susretu volontera s duhovnikom p. Tvrtkom tema je bila euharistija posljednje večere. Donosimo razmišljanje jedne od volonterki o riječima „On koji je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio“.
U VC SKAC volontiram tek nešto više od mjesec dana. „Upala“ sam u grupu Zaklade „Čujem, vjerujem, vidim“, ondje volontiram s osobama s mentalnim poteškoćama. Uglavnom se radi o mladima i osobama u zrelijim godinama, no nekako smo im navikli pristupati kao što se pristupa djeci budući da su jednostavni, pristupačni, lako ih je nasmijati i oraspoložiti... Uglavnom, prekrasno je u njihovom društvu, makar sam prije početka volontiranja priželjkivala da završim u grupi volontera koja odlazi beskućnicima, azilantima ili u pučke kuhinje. To mi se činilo nekako sigurnije, možda i praktičnije. Dugo sam razmišljala prije odabira mogućeg rada s osobama koje imaju mentalne poteškoće. Oni su drugačiji, izolirani, teško shvatljivi – za mene osobno prevelika nepoznanica, pa ne znam kako bih im pristupila, o čemu bih i kako razgovarala, bi li im dopustila da me drže za ruku dok šećemo gradom (što mi, iskreno, teško „sjeda“) i sl. S druge strane, što ako u njima prepoznam sebe? Uglavnom, postavljala sam si glupa, sitničava pitanja koja ističu samo brigu o vlastitoj osobi, ali ne i o drugima. Tako je vjerojatno Bog uvidio kako je očito meni potrebna pomoć i izgradnja od strane bližnjih a ne njima, pa me stavio u grupu volontera gdje ću to najbolje shvatiti. I jesam, shvatila sam. Te osobe pomažu nama (usudim se govoriti i u ime svojih kolega) da gledamo ovaj svijet malo dublje, stvarnije, pomalo Kristovim pogledom. I zato im hvala na tome!
Jedno znam, čovjeku je teško dati se potpuno – onako kako je to Krist jednom učinio (ali to nastavlja činiti i u svakom trenutku Vremena): potpuno i bez pridržaja, pod bilo kakvim okolnostima, bio čovjek spreman ili nespreman, neovisno prima li on rado tu žrtvu ili posve ravnodušno, bio toga vrijedan ili ne. Najčešće me istinski strah tako se dati, čak i razmišljati o takvom davanju; makar podsvjesno znam kako se u tome krije prava sreća jer se približavamo svojem Izvoru. Ipak, mi želimo sačuvati sebe, pa makar i najmanji dio koji će biti samo naš, potpuno siguran i nedodirljiv, neizložen; jer mislimo kako imamo pravo na to – kako imamo pravo zadržati nešto samo za sebe, poput razmaženog djeteta, i to ne podijeliti s drugima jer drugi nemaju pravo na taj „sveti“ djelić. Mnogi ljudi to će nam i potvrditi, čak i većina suvremenih psihologa, filozofa itd. Međutim, Isus je postupio sasvim drugačije – potpuno je ogolio sebe i dopustio drugima da uzimaju kako i kada žele, istovremeno ostajući nijem poput Kruha, u nijemom davanju. Darovao se poput razmrvljenog Kruha dostupnog svima – kako bi nam dao zalogaj koji nije prevelik za nas, ali bez kojega nitko ne bi mogao živjeti. Zaslužuje li itko takav dar? Zapravo i ne, pa niti najveći sveci. Jednostavno nije riječ o zaslugama, nego Milosti. To je veliko Otajstvo za nas, najveća tajna – ludost Križa i još veća ludost Euharistije. Gotovo sam potpuno uvjerena kako nikada neću do kraja shvatiti tu tajnu, tu veliku ludost; barem ne na ovoj Zemlji, u ovom svijetu. Svakodnevno padamo u malim, banalnim stvarima, kako onda možemo očekivati mogućnost izvršavanja tako velike zadaće koju nam je povjerio Bog – u potpunosti služiti drugima, biti svet!? Razmišljam o tome često, posebno kada prisustvujem Euharistiji ili kada se nađem u nekoj „nezgodnoj situaciji“. Ako gledamo tu malu bijelu hostiju, taj mali komadić Kruha koji je potpuno izložen i darovan nama – ne samo da Ga jedemo, nego istinski blagujemo – možemo uvidjeti kako se Bog u našem svijetu, ovom privremenom, gotovo stalno prikazuje kao nešto jako maleno i „slabo“ (povjetarac/lahor, zrno gorušićino, dijete, kruh...). Često se tada sjetim poznatih riječi sv. Pavla apostola: „In pauca fidelis!“ („U malome (ostaj) vjeran!“) i pomislim koliko je Bogu bitno to „maleno“ (pogotovo koliko su Mu bitni ljudi koji su u očima ovoga svijeta „maleni“). Naš „Nepoznati“ Bog, potpuno je vjeran u „malim stvarima“ i zapravo se u tome skriva Njegova zadivljujuća veličina. Poziva nas da činimo isto. Ponekad to znači pristati na prividnu slabost, ranjivost, izloženost, ali i skrivenost (samozataju), malenost, neznatnost... no uvijek – vjernost. I uvijek iznova pobjeđivati vlastitu narav koja se tome opire, ali samo prividno jer „kada smo slabi, onda smo jaki“ – u Kristu Isusu.

Monika

Znati živjeti

Davanje daje život. Jer, živi smo onoliko koliko druge oživljujemo.

- p. Luka Rađa