Volonterski timovi

Bajka iz Gornje Bistre

Ana, Elena, Marija, Matea, Zrinka i Katarina čine tim koji volontira u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra.
Već su prošla dva susreta s djecom u bolnici. Početni dojmovi su jako pozitivni unatoč tome što su pacijenti bolnice teško bolesna djeca, uglavnom nepokretna, ovisna o neprestanoj sestrinskoj njezi, djeca koja nikada neće ozdraviti. Mnogu djecu obitelj ne posjećuje. Osoblje bolnice, a posebno volonteri koji dolaze, su ti koji zadovoljavaju dječje emocionalne i socijalne potrebe. Djeca dobivaju puno, ali i volonteri koji sami svjedoče lijepim stvarima koje se događaju u Bistri.

Da me netko pred mjesec dana pitao gdje je Gornja Bistra i što je tamo posebno, nažalost, ne bih mu znala odgovoriti. Sada, nakon samo dvije subote provedene sa štićenicima u specijalnoj bolnici „Gornja Bistra“, mogu zaključiti da je upravo dvorac Oršić, u kojem je smještena sama bolnica, posebnost toga naselja. Na prvi pogled, to je samo još jedan od mnogih baroknih dvoraca koji se nalaze na tom dijelu zemlje, ali samim prolaskom kroz vrata, sve se mijenja. Djeca koja, usprkos svojim oštećenjima, zrače dobrotom i ljubavlju, svaki me put podsjete što znači biti čovjek i kako nam je zapravo malo potrebno da budemo sretni. Oni tu bolnicu nazivaju svojim domom, ali ne samo zato jer žive tamo, nego se tamo doista svatko može osjećati kao da je doma. Kada vas samim ulaskom u ustanovu, dočeka djevojčica u rozoj haljinici sa velom na glavi, uzme vas za ruku te kaže da idete s njom jer je ona princeza, a ovo njezin dvorac, ne možete ostati ravnodušni! I kada dijete koje vam usprkos velikim tjelesnim oštećenjima želi pokazati zahvalnost jer ste mu stisnuli ruku i poželjeli laku noć, ne možete misliti na svoje probleme i kako vam je teško, možete samo osjećati radost i zahvalnost jer vas je Bog poslao na to predivno mjesto s djecom koju nazivaju i plavim ružama, jer ona doista jesu posebna. O tome da vi njima ništa ne značite i da ste samo jedan od mnogih volontera koji je tamo za njih ne smijete ni razmišljati jer kada u mraku prođete pored njih, a oni vas zazovu imenom, možete shvatiti koliko im znači to što ste s njima proveli par sati. Zato, usprkos obvezama kod kuće i na fakultetu, mogu posvjedočiti da vrijedi izdvojiti malo vremena jer osjećaj koji imate nakon što tamo provedete 2 sata ne može se mjeriti ni sa čim!

 

Elena Vlačić

Znati živjeti

Davanje daje život. Jer, živi smo onoliko koliko druge oživljujemo.

- p. Luka Rađa